Jednom je to bila ljubav
“Koliko velikih ljubavi imamo u zivotu?
-Jednu ili dve, ako imas srece. “
Citat iz filma, knjige ili neceg treceg, ne znam. Toliko istine u jednoj recenici, toliko emocija satkanih u par reci. Toliko secanja u meni budi i tera me da razmisljam dugo, dugo. O zivotu, o ljubavi, o propustenoj prilici. Ili mozda bolje receno, odbacenoj prilici. Prilici za srecu, cistu srecu.
Oduvek sam se pitala, zasto ljudi toliko silno zele nesto, a onda, kada se konacno ostvari, ne znaju kako da uzivaju, zacas pozele nesto drugo i odu. Jednostavno odu. Zapravo, ne tako brzo, ne krupnim koracima, vec polako, da se ne primeti. Udaljavaju se lagano, sat po sat, dan po dan, ne primecujuci. I onda se jednog dana okrenu, slucajno, pogledaju iza sebe i shvate da nista vise nije isto, da su odmakli I ostavili nekog. Tacnije, ostavili su osecanja negde na putu i sada je nemoguce pronaci makar i jedan trag do njih.
A zelis da ih vratis. O, tako silno zelis to. Ali je nemoguce. Trudis se, koprcas, no sve stoji u mestu. Ili biva jos teze da dopres do onog sto te nekad, ne tako davno, cinilo srecnim. Njegov osmeh kada ujutru skuvas kafu ili odes po hleb za dorucak. Taj mali, drazesni osmeh zadovoljstva, koji iskazuje toliko postovanja i zahvalnosti zbog sitnih, svakodnevnih stvari. Ili glasno kikotanje negde na brdu iznad grada, na travi jos uvek vlaznoj od kise.
Milion reci kojima si mogao nazvati svoje voljeno bice, milion nacina na koje si mogao da iskazes ljubav, privrzenost. I najednom, zaboravis reci, zaboravis gestove, ubrzo zaboravis i kako da volis. Ljubav postane napor, a ne uzivanje i onda pozelis da ode.
I desi se. Ostvarena je tvoja zelja da budes sam, slobodan. Prolazi vreme, uzivas. Ne zalis ni za cim. Ili se bar pretvaras. Lazes. Sebe. Ne druge. Lazes i njih, ali to je manje bitno. Bezis, krijes se, od istine, od nedostajanja. Ne priznajes sebi da ti fali. Ne osoba, vec osecaj.
I ides dalje. Sporo, bezvoljno, ali koracas. I nadas se da si srecnik. Drugi put ces znati sta radis.